Prije nekoliko dana, točnije na Pepelnicu započeli smo ovogodišnju 40-dnevnu korizmenu pripravu za Uskrs. Svi znamo da je korizma vrijeme molitve, pokore i bratske ljubavi. No, unatoč pokorničarskom karakteru, ovi dani nisu razdoblje žalosti nego milosno vrijeme naše duhovne obnove.
Piše: Ivica Božinović; Katolički tjednik
I ovogodišnja korizma poziva nas na promišljanje o našem odnosu s Bogom. Korizma bi trebala biti vrijeme (pro)čišćenja srca i savjesti. Isus nas upozorava: „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (...) Nitko ne može služiti dvojici gospodara“ (Mt 6,21.24). Korizma je i vrijeme budnosti. Istina je, kršteni smo, no uvijek trebamo tražiti Boga i usklađivati svoj život s evanđeljem. Za koji trenutak čut ćemo Božju riječ, a već sada u duhu te riječi postavimo sebi pitanja:
Pokajmo se i zazovimo Božje milosrđe!
Katekizam Katoličke Crkve podsjeća nas da je korizma „naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela)“, br. 1438. Ovo bi, dakle, trebao biti sadržaj i naše ovogodišnje korizme. Sve ovo trebalo bi nas dovesti do napredovanja u spoznaji Isusa Krista i životnog nasljedovanja njegova primjera, kako molimo u današnjoj zbornoj molitvi.
Svake godine na Prvu korizmenu nedjelju slušamo evanđeosko izviješće o iskušenju koje je, kroz 40 dana, Isusa imao u pustinji. Đavao ga napastuje i pokušava odvesti, zavesti na svoj put. Toliko puta smo o tome slušali, ali jesmo li i shvatili?
Govor o Sotoni je „nepristojan“
U naše vrijeme mnogi ne žele ni čuti riječ o Sotoni, kao da on i ne postoji. Rekli bismo da je govor na tu temu gotovo „nepristojan“, neprimjeren dobu u kojem živimo. Čemu plašiti ljude?! Upravo zato može se čuti da je najveći uspjeh Sotone u tome što je uspio uvjeriti ljude da on ne postoji ili da barem o njemu šute. Rekli bismo, omogućeno mu je nesmetano djelovanje. I djeluje! Toliki nisu u stanju prepoznati to. Predstavlja se uvijek iznova kao anđeo svjetla koji nam želi samo dobro.
Jedna priča govori o starom i iskusnom vragu koji je odlučio poslati mlade đavle na zemlju da zavode ljude. Želio je čuti njihovu taktiku, kako će to izvesti i što će govoriti. Došao prvi i reče: „Ja ću govoriti da nema Boga.“ Stari će na to ljutito: „To ne vrijedi ništa, pa i ti znaš da Bog postoji. Odstupi i još uči!“ Drugi pristupi: „Ja ću govoriti da nema đavla i da on ne postoji.“ – „E, to je već bolje. Ti ćeš uspjeti“, reče zadovoljno stari. Treći reče: „Ja sam odredio uvjeravati ljude kako ima vremena za popravak, nije žurba.“ – „To je odlično, ti ćeš sigurno uspjeti“, pohvali ga učitelj.
Doista, tko je taj Sotona o kojemu nije pristojno govoriti? Isus o njemu kaže: „On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži“ (Iv 8,44).
Katekizam Katoličke Crkve u br. 391. jasno uči: „Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili Đavao. Crkva uči da je on najprije bio dobar anđeo, stvoren od Boga.“ Grijeh palih anđela je u tome da su „neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo“ (KKC 392). Neopozivo, nepovratno, konačno, definitivno, dakle bez mogućnosti kajanja. O tome Sv. Ivan Damaščanski piše: „Nema kajanja za njih nakon pada, kao što nema kajanja za ljude nakon smrti.“
Kako djeluje i koji mu je cilj?
Sv. Toma Akvinski kaže: „Vlastita zadaća vraga jest da napastuje.“ Njegova je taktika da nam iznese što „uvjerljivije“ motive za počinjenje nekog grešnog čina. Odlično poznaje slabosti čovjeka i vješto ih koristi. Ima strpljenja i ne pušta ono što želi za sebe, a to su ljudske duše. Ne odustaje i vreba povoljan trenutak.
Isus ogladnje, kaže današnje evanđelje. Napasnik uočava Isusovu glad, prilazi i pokušava mu iznijeti dovoljno razloga da odustane od poslanja koje mu je Otac povjerio.
